Volontiranjem vraćaju osmijehe na lica

Svatko od nas ima neku svoju životnu priču. Moja me životna priča već od djetinjstva naučila uvidjeti da i drugi ljudi imaju svoje probleme i potrebe. Tako počnete. S malim stvarima kao što je zadaća kolegi iz razreda... a onda, ako nebitne stvari pomaknete i skoncentrirate se na čovjeka pokraj sebe, priča dobije neslućene razmjere. Što me motivira? Uvijek kažem da ne postoji materijalna satisfakcija ravna zahvalnosti koju dobijete od ljudi kojima ste vratili osmijeh i vjeru da postoji dobro. Dati sve od sebe, a ne tražiti ništa za uzvrat, otvara vam razine ispunjenosti i zadovoljstva koji nijedna materijalna stvar ne može.

Već od 1993. godine dolazim u Stančić. Tada su to bile pojedinačne akcije materijalne pomoći. Prošle godine, kako Udruga ima 270 volontera, osim nekih drugih naših projekata palo mi je na napamet da bismo mogli promijeniti svakodnevicu tim ljudima. Ovaj put ne materijalno, nego zaista usmjereno na njih. I tako, za malo manje od godinu dana Smiješak zajedno s nekoliko korporacija svaka dva tjedna 'dolazi čovjeku' u Stančić. Vodimo ih u šetnju, razgovaramo, pjevamo, družimo se. Volonteri Smiješka sjajni su i iznimno empatični ljudi i s toliko se radosti daju štićenicima koji su vrlo teško tjelesno i mentalno oštećeni. Ali njihova nepatvorena zahvalnost nama volonterima mijenja životni stav. Uči nas razlikovati bitno od nebitnoga, dušu od materije... jednostavno situacija u kojoj premali broj zaposlenika tim ljudima ne može pružiti ništa osim osnovne njege.

Otvorenje planiramo u prosincu 2019. S preuređenjem počinjemo negdje krajem veljače.

Dan u Centru izgleda tako da na 25 štićenika dolazi jedna, najviše dvije njegovateljice. To znači da u osam sati rada te osobe trebaju oprati, presvući i nahraniti dvanaest do dvadeset pet osoba. Vjerojatno vam je jasno da u tim okolnostima nema prostora za šetnje, pjesmu, druženja... To su ljudi koji trebaju 24-satnu skrb ili u najmanju ruku pažnju i prisutnost njegovatelja. Prekrasni park Stančić tijekom tjedna uglavnom je prazan. Kad dođemo mi volonteri, Stančić oživi. Ideja Centa za volontere jest da Stančić živi svaki dan. Da svaki dan te ljude volonteri vode u šetnju i pokazuju im da su i takvi kakvi jesu zavrijedili život dostojan čovjeka.

Volontiranje je životna odluka. Kad jednom donesete važnu životnu odluku, ona postaje 'pitka' i sama po sebi normalna. Dakle, volontiranje je zapravo dar onome tko učini takav iskorak. Uči čovjeka da mijenja sebe, da svaki dan oduzme od svoga 'manjka' vremena i da drugome. Satisfakcija koju osjećate jer ste čovjeku vratili osmijeh daje vam krila! Uvijek ponavljam, od 24 sata puta sedam dana u tjednu, tj. 168 sati, samo jedan sat oduzeti od kave, interneta, ispraznosti i darovati ga nekome i vratiti mu vjeru u dobro zaista NIJE TEŠKO! Samo jedan od sto šezdeset osam i mijenjajući sebe mijenjate svijet!

U posljednje tri godine svaki dan volontiram barem četiri sata; to je bezbroj iskustava koja vam vraćaju snagu i motivaciju za dalje. Ponekad se dogodi da se vraćajući s volontiranja sama smijem u autu. Ljudi me gledaju i misle: 'Ova je ili luda ili pijana!' Ma nije važno što misle...Izdvojit ću nedavni događaj u Stančiću. Upravo za potrebe pripreme prezentacije došla sam u Stančić jedan ponedjeljak oko devet sati. U jednom od dnevnih boravaka radi televizor, a moji prijatelji Nada i Mirko kunjaju svaki na svojoj strani kauča. Nada me prva spazi i pita za cigarete. Uto se prene i Mirko i kaže mi: 'Marijana, jesi li došla, jesi to zaista ti ili sanjam da si došla?' Taj osjećaj da se netko zaista iskreno, kao dijete, veseli što ste mu došli pokloniti malo svojeg vremena. NIJE LI TO NEŠTO NAJLJEPŠE ŠTO VAM SE MOŽE DOGODITI U DANU?